POVIJEST KOHORTE

Prvo nogometno ludilo Osječane je protreslo sedamdesetih godina. Kvalifikacijska groznica u gradu na Dravi vladala je u doba drugoligaškog "haračenja" Lukačevića, Čordaša i Grnje, kada se za Gradski vrt morala gotovo danima unaprijed rezervirati i ona najlošija ulaznica, a kako bi se uživo vidjelo kako bećari svima trpaju po pet-šest komada. Isto se tako i kolektivno plakalo i prešutno su objavljivani pravi gradski dani žalosti kada se tragično, nespretno i nezasluženo ispadalo iz prvoligaških kvalifikacija. Posebno se, dakako, pamte one već legendarne sa Zagrebom 1973. godine kada je u uzvratnom susretu u Maksimiru i postavljen još danas važeći rekord najvećeg hrvatskog stadiona. Više od 60 tisuća ljudi pratilo je dramatični rasplet nakon neodlučenih 2:2 i rulete penala koja je odvela zagrebaše u Prvu ligu, a po upornom srpanjskom zagrebačkom pljusku te večeri je plakalo i više od trideset tisuća osječkih navijača koji su se tužnom karavanom vraćali u svoju Slavoniju.

Potkraj sedamdesetih, zapravo točno 6. svibnja 1979. zapamćena je najveća blamaža koja je tada na dugo vrijeme udaljila navijače iz Gradskog vrta. Također već čuvena, ali po lošem, bila je tadašnja prozirna namještaljka Osijek - Crvena Zvezda (2:2), Zvezdin izjednačujući pogodak već nakon isteka vremena iz nepostojećeg jedanaesterca. Opća blamaža koju je isceniralo klupsko rukovodstvo, a koje je bilo preslikano gradsko političko, dakle (veliko) srpsko, a prisilno nametnuto igračima. Ali, nikako nije sjelo navijačima od kojih su se mnogi tada i trajno ohladili od dolazaka na osječki stadion. A bili su taman dobili svog prvoligaša i svog mezimca.

Početkom osamdesetih, kao i svuda na ovim prostorima, začeto je organizirano navijanje ljubitelja nogometa. Stariji navijači su se razišli nakon blamaže sa Zvezdom, a mlade snage su se organizirale po uzoru na ipak najjaču i tradicijom najbogatiju splitsku Torcidu, pa smo se i mi nekako spontano isprva prozvali Osijek Torcida. Tijekom 1988. godine sazrela je i svijest o nužnoj originalnosti naziva i izabrali smo ime Kohorta. Pratila je Kohorta svugdje Osijek, negdje u većem, negdje u manjem broju. Najnapetije utakmice bile su sa spskim klubovima. Gostovanja u Beograd imala su posebnu draž, ali i u Novi Sad gdje je Kohorta uvijek išla u velikom broju i cijeli Novi Sad je znao što je to kad dolazi Kohorta.

Domovinski oslobodilački rat je, razumljivo, ozbiljno prorijedio navijačke redove. Velika većina momaka se uključila u ZNG i HV, mnogi su poginuli ili bili ranjeni. Nogomet je zaista opravdano bio u drugom planu. Smirivanjem situacije smo se malo po malo oporavili. Istina, prava reanimacija i navijačka renesansa "poklopljena" s klupskom uslijedila je sezone 1994./95. Iz tog doba najviše se pamte gostovanja u Zagrebu, kada je u Maksimir ili Kranjčevićevu Osijek pratilo i više od 1000 navijača. Također u pamćenju će svima ostati utakmica sa Marosnijom kad smo po prvi puta u poviejsti izborili nastup u Europi. Unatoč pljusku, atmosfera je bila odlična, a po završetku utakmice cijeli istok se preselio na teren i slavio s igračima.

Nažalost prvi nastup u Europi Osijek je odradio kao domaćin Slovanu iz Bratislave na stadionu u Kranjčevićevoj. Zbog vojnoredarstvene akcije "Oluja" nije se moglo igrati u Osijeku. Nažalost zbog opće mobilizacije i malo navijača je moglo popratiti taj prvi povijesni nastup u Europi. Navijačke skupine se međusobno ne moraju voljeti, uostalom raritetno i jest kada se ponekad zavole. Nekog se ne mora voljeti, ali ga se ipak može cijeniti. Kroz povijest najlošiji su odnosi s BBB (posebno se pamti paljenje mrtvačkog sanduka s natpisom 'Dinamo' na utakmici u Osijeku 1996. godine) i vinkovačkim Ultrasima. U novije vrijeme i sa Armadom i Torcidom.

Proljeće 1999. je proteklo u znaku pripremanja i kluba i navijača za povijesno finale kupa sa vinkovačkom Cibalijom i mogući prvi trofej nogometnog kluba Osijek! Već od prije Kohorta je imala veliku bijelo-plavu zastavu (40x9 metara), mnoštvo transparenata, a neposredno prije finala, na utakmici Osijek - Croatia (Dinamo) predstavljeno je desetak novih bijelo-plavih zastava. Kohorta je na finalu u Maksimiru bila maestralna... Oko 2600 navijača je doputovalo u Zagreb i smjestilo se na južnoj tribini najvećeg hrvatskog stadiona. Malo su posustali u drugom poluvremenu, sputani očajnom igrom Osijeka, ali ih je izjednačenje u 90. minuti opet podiglo na noge, a nakon zlatnog gola Davora Lasića u 97. minuti slavlju nije bilo kraja. U Kupu Uefa igrali smo protiv slavnog londonskog West Hama. Prva utakmica igrala se u Londonu. Kohorta je otišla u London jednim autobusom. Cijelu utakmicu ludo navijanje unatoč negativnom rezultatu. Po završetku utakmice cijeli stadion oduševljen navijanjem Kohortaša nam je zapljeskao. U uzvratu Osijek je opet poražen, ali atmosfera je bila pakelna, pjesma nije prestajala 1.5h prije utakmice pa sve do kraja.

Ipak sezona 1999/2000 (jesenski prvaci I. HNL) ostavlja najljepša sjećanja, NK Osijek hara I HNL, prolazi 2 kola Kupa UEFA, te nes(p)retno ispada u 3 kolu od praške Slavije. Kohorta masovno odlazi u Beč (1000 ljudi), još masovnije u Prag sa 10-tak autobusa, ali i mnoštvom osobnih automobila (1500 ljudi). Na domaćoj utakmici protiv Slavije bio je krcat Gradski vrt. To je bila sezona Nenada Bjelice (najbolji igrač I HNL), ali i svih ostalih igrača, dok financijska situacija u klubu nije naprasno prekinula osječku nogometnu bajku! Na kraju sezone smo završili tek treći i tad počinje crno doba bez nastupa u Europi, koje nažalost traje još uvijek.. Još i danas na nekim utakmicama ćete čuti JEDAN JE BJELICA NENAD, kao sjećanje na nedovršenu osječku bajku. Nakon te nedovršene "nogometne bajke" sve je u Gradskom vrtu krenulo naopako. Ali nažalost i među navijačima, slaba gostovanja, navijanje samo na derbijima, skoro nikakva organizacija.

U sezoni 2002./2003. počinjemo se ponovo organizirati, prvenstveno preko interneta. Okluplja se mlađa ekipa i uz pomoć starijih stvari ponovo kreću na bolje. Rade se novi lijepši transparenti, šalovi i ostali rekviziti. Selimo se i na jugoistočnu tribinu. U ožujku slavimo 15. rođendan na utakmici sa Cibaliom. Ukupno 150 baklji, dimne, mnoštvo zastava... odlično izdanje koje će se dugo pamtiti. Ideja "jugoistok" nije zaživila kako smo očekivali (ali se ekipa profilitrala i ojačala) pa se već u narednoj sezoni se vraćamo na sredinu istoka i nastavljamo uzlanom putanjom.

Sezona 2005./2006. donosi našu novu renesansu. Već prije sezone je održana skupština, dogovoreni neki ciljevi i smjernice rada. Nekako u isto vrijeme došlo je do smjene uprave u klubu. Velika obećanja o borbi za prvaka, dolazak novog trenera i stvorila se euforija. Dobivamo i prostorije za našu udrugu, pa se organiziraju koreografije, gostovanja se napokon odrađuju u pristojnom broju (prosječno 100-tinjak ljudi), bakljade su ponovo zaživile... Nakon dugo vremena odrađeno je jedno masovno gostovanje, 800 ljudi u Vinkovcima. Odlična sezona za nas, sve što smo gradili kroz zadnjih par godina napokon dolazi na vidjelo, mlađa ekipa je uspjela vratit Kohortu u vrh navijačke scene. Nažalost rezultati kluba i nisu nešto bolji, već naredne sezone opet dolazimo u situaciju da se borimo za ostanak, jača represija policije, no mi ostajemo konstantni i ne posustajemo.

Baš zbog te represije krajem sezone 2006/2007 odlučujemo se na kratki bojkot utakmica. Brojne zabrane koje smo dobili u kratkom razdoblju većinom zbog gluposti, maltretiranja od strane policije prilikom odlaska na gostovanja, bila su povod da krenemo u bojkot i tako ukažemo javnosti na naš problem. Bez nas na stadionu nije bilo ništa više ljudi, čak suprotno (ma da se po medijima stalno pričalo kako zbog „huligana" gledatelji ne dolaze). Nažalost ostale grupe nas nisu i aktivno podržale u našoj akciji, ništa se nije ni pokrenulo idućih godina, a zakon se sve više pooštravao i represija nastavila...

2008. godine obilježavamo velik jubilej, 20 godina pod imenom „Kohorta". Bogat sadržaj smo organizirali. Počelo je u četvrtak s promocijom našeg filma „Kohorta 20 godian ponosa", te karuselom po gradi. Petak je bio rezerviran za veliki rođendnaski koncert u dvorištu naše udruge, a u subotu je bile centralna proslava na utakmici s Rijekom. Nažalost kiša koja je padala cijeli dan malo je pokvarila proslavu, ali i unatoč vremenskim ne prilikama proslava je bila na razni. 2 koreografije, 2 bakljade i pobjeda 1:0.

Iduće sezone 2008/2009 odlučujemo se ponovo za povratak na jugoistok. Ovaj put je to sve puno ozbiljnije, ekipa je stasala i bilo je pravo vrijeme za odvajanje od simpatizera na zasebnu tribinu. To će idućih sezona se pokazati kao pun pogodak...